modričaINFO za sve ljude dobre volje
U Srpskom kulturnom centru u Modriči 20. juna 2019. godine uz prisustvo vjernih ljubitelja pisane riječi održana je promocija zbirke pjesama Milene Drpa Na ručku sa životom. Milena je moja draga koleginica sa kojom se družim i svađam već 27 godina, a de se nikada nismo ni razdužili ni posvađali. Zato sam se potrudio da se osvrnem na knjigu najljepše i najbolje što sam znao i umio jer to i Milena i knjiga zaslužuju. Jest da mi je ovo teško priznati, ali sam morao u ime istine.
ZLATNA NIT TOPLINE I LJUBAVI
(Osvrt na zbirku pjesama Milene Drpa Na ručku sa životom)
Od trenutka kada je Jefimija na mekoj svili zlatnim koncem toplo i iskreno vezla Pohvalu knezu Lazaru, u stihove slagala ljubav i tugu svoga srca, njegove sumnje, slutnje i nade, njegove strepnje, boli i suze nizala na zlatnu žicu ili kako Milan Rakić kaže: „Ona, večno sama, na zlatu i svili / veze strašne bole otmene joj duše,“ e, od tada teče u srpskoj poezije ta prefinjena, topla, lako prepoznatljiva nit ženskog pjevanja. Često je prekidana pa ponovo obnavljana da bi se krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka rascvjetala u bezbroj nježnih, lakih i lepršavih cvjetova. Jefimijino pjevanje je nastavila Jelena Balšić, pa Vukova slijepa Živana, pa Milica Stojadinović Srpkinja, pa Isidora Sekulić da bi punu raskoš doživjelo u stihovima Desanke Maksimović i poslije nje se pretvorilo u cvjetnu baštu sa bezbroj cvjetova različitih oblika, boja i mirisa, ali uvijek jednako toplih i nježnih. Lako je u rukopisu svih tih pjesnikinja prepoznati rukopis ženske duše mekan i tih, bez muške oštrine i prodornosti, bez epske širine, satire i sarkazma, jednostavno po Desankinom receptu „da bih srce mogla poklanjati svima / i da opet mnogo ostane ga meni.“ Svu tu poeziju naših pjesnikinja mogli bi nazvati pjesmom srca i duše. Istina, ima i onih koje pod snažnim zamahom feminističkog pokreta za ženska prava počinju da liče na muškarce umjesto da se izbore za pravo da ostanu žene prefinjene i nježne, voljene i poštovane, no, na sreću, te muškobanje se izgube negdje u mišićavom muškom svijetu.
Sad će neko reći ovaj krenuo od Markovih konaka ili od Kulina bana ili zaobilazi kao kiša oko Kragujevca da bi došao do najnovije zbirke pjesama Milene Drpa Na ručku sa životom. Ne, naprotiv, krenuo sam po onoj latinskoj pravo „In media res“ što bi na ovom Vukovom jeziku značilo „U središte stvari“. Odmah sam vam na početku otkrio najbitniju karakteristiku Milenine poezije da je to otvaranje duše i srca najplemenitijim osjećanjima, tihim i dubokim, bez krika i patetike, upravo onako kako je počela Jefimija, a do savršenstva dovela Desanka i po kojoj se lako prepoznaje ta zlatna nit vezena ženskom rukom u našoj lirici. Tako, govoreći o toj vrsti poezije, ja sam govorio o najbitnijoj osobini Mileninog stvaralaštva, o čednoj emociji u pjesničkoj slici i čarobnoj muzici riječi.
Iskreno se radujem toj i takvoj poeziji jer je ona najbolje i najljepše svjedočanstvo da je žena još uvijek žena sva od duše i srca, koja daje, slavi i čuva život, koja kroz njega ide otvorenog srca i duše i da je nisu kojekakvi feministički pokreti uspjeli pretvoriti u neotesane muškobanje. Da se razumijemo, nisam ja protiv feministkinja i pokreta za ženska prava, ja sam protiv zatiranja u ženskoj prirodi topline, nježnosti, čežnje, mekoće srca, ranjivosti duše, ljubavi samo radi ljubavi… upravo onih osobina po kojima su žene mnogo vrednije od muškaraca, onih osobina po kojima ovaj svijet vrijedi da postoji, a koje Milena u svojim stihovima tako raskošno nudi. Naravno, poštujem ja i one žene koje su u ime ravnopravnosti polova postale drvosječe, rudari, kamiondžije, čak i ratnici (premda mi je nespojivo da one koje daju život istovremeno su spremne i da ga uzimaju ma čiji on bio), ali imam pravo da mi srcu budu bliže one sa uspavankom uz kolijevku, one sa bokalom rujnog vina kao kosovka djevojka, one što sa pletenim čarapama obilaze ratišta kao majka Makrena ili one koje kao moja majka traže mušku ruku da piletu uzme život jer, po njenom uvjerenju, to žensku nije dato. Samo te i take žene se rađaju iz Mileninih stihova i hvala joj što ih čuva i slavi.
Dakle, ispod cjelokupnog Mileninog pjevanja mogli bi upisati sintagmu „poezija srca i duše“. To je ta poetska nit koja traje i živi od onoga veza na svili do naših dana. Uostalom, to je lako iščitati već iz prve autobiografske Milenine pjesme Sve ja to jesam „Sve sam to ja. / Ram za disanje, / i drhtaj, / i bol. Sve to ja jesam.“ Prema tome sva je čista emocija od onoga prefinjenog drhtaja do dubokog bola. Nema tu krika, energije, otpora… nema protesta, ironije, sarkazma… osobina svojstvenih, uslovno rečeno, muškoj poeziji, ima samo ono tiho tkanje na mekoj svili. Slična misao se ponavlja i u njenoj programskoj pjesmi Razumijem pjesmu „ Kaže mi nešto važno. / Što se ne kazuje lako. / I svakom. / I otvoreno. / I riječima sasvim običnim… / Kaže mi nešto / važnije od sebe same.“ To je pjesma razumijevanja, povjerenja, iskrenosti i prisnosti, iz dubina duše i srca, pjesma koja pjeva „srcem što sebe ne žali“ kako po kaže Oskar Davičo u pjesmi Srbija.
Tako se nižu motivi u sedamdeset pet pjesama sve od samih emocija u bezbroj različitih nijansi. Motiv su snovi i čežnje, nade i strepnje, sumnje i slutnje, brige i utjehe, tišine i samoće, boli i tuge, misli i pjesme, majka i unučad… tipični motivi za ženu koja brine brigu čovjekovu, koja srcem misli, koja govori kao sestra i majka, kao utjeha i nada. Svjesna je pjesnikinja svojih ograničenja „Ne mogu ja pisati kao ti… Ne moga ja tihovati kao ti… Ne mogu ja koračati kao ti…“ ali može biti i ostati „na putu svom uspravna“, uspravna da uspravnija ne može biti jer čak i kad „ponekad noću / oblažem zidove suzama“ „jedno zrno mene / uvijek je pjevalo.“ I neka ga neka pjeva jer da promijenim onu Dekartovu „Cogito, ergo sum“ u prevodu „Mislim, dakle postojim“ u Pjevam, dakle postojim ili još bolje i još tačnije Osjećam, dakle postojim. Dokle bude emocije i dokle bude poezije srca i duše, kojoj pripada i Milena cjelokupnim svojim stvaralaštvom, biće i ljude, a ako se, ne daj, Bože, jednog dana emocija pretoči u čist racio, otišli smo do vraga – postali smo roboti, zato se ne dajte – volite se, čitajte i pišite poeziju.
Vrijeme i prostor su mi dozvolili da kažem samo nekoliko riječi o najbitnijoj osobini Mileninog pjevanja, o njegovoj suštini i prepoznatljivosti, a ostalo mi je netaknuto bezbroj sjajnih metafora, mudrih poruka, jezičkih bravura, skladnih ritmova… no, čitaoci će znati to otkriti i bez moga posredovanje. Uvijek, kada treba govoriti ili pisati o nečijem stvaralaštvu, imam problem da li ću ja to znati lijepo i nadahnuto kazati onako kako to autor i njegovo djelo zaslužuju jer lako je čovjeku srezati krila, ali mudrost, vještina i ljudskost je pomoći mu da ih raširi i leti sve više i sve dalje. Na sreću, Milena već odavno uspješno i lako leti na krilima poezije, tako da joj moja pomoć i nije potrebna, ali moja je dužnost, obaveza i potreba bila da kažem ovo što rekoh. Na zadovoljstvo vam čitanje zbirke pjesama Milene Drpa Na ručku sa životom.
Modriča, 20. jun 2019.
Gligor Muminović
