GLIGOR MUMINOVIĆ: Seljak i gospodin – dva u jedan (monodrama)

Danas objavljujemo drugu od šest monodrama iz knjige Gligora Muminovića “U ogledalu”. Ipak, ovdje ćemo da ponovimo i najavu autora, u cjelosti:

SELJAK I GOSPODIN – DVA U JEDAN (MONODRAMA)

(Na pozornici za stolom sjedi stariji seljak i pripovijeda nekim zamišljenim slušaocima dok nožem reže tanke kriške sa stegna, s vremena na vrijeme obriše ruke o pantalone i brkove rukavom pa nategne iz ploske. Na stolu stoji zdjela puna oraha, daščica, čekić i otvoren rokovnik sa olovkom. Na zidu vise gusle, ikona svetog Đorđija i slike starijeg čovjeka i žene sa sela. U šporetu plamsa vatra.) Ama, nijesam uvijek bio ovako da rečemo seljak, bio sam ti ja, jado moj, i gospodin i to veliki gospodin. Da si me samo vidio kada sam službov’o u gradu – onako utegnut u mantil, bijela košulja, crno odijelo na peglu, mašna, šenšir i nos zaboden u nebo, raja se klanja i viče ‘Dobar dan, gospodine,’ a ja samo klimnem glavom ‘nako k’o preko ‘ne stvari, ne mogu da kažem preko koje jer sam tada bio gospodin, a oni njega drugačije zovu i pišu samo latinicom. Jesam bio veliko mudo, a rođen, da prostiš, baš k’o pravi pravcati seljak. Roditelji mi bili seljaci sa dna kace pa nji’ovi roditelji, pa roditelji nji’ovi’ roditelja pa tako sve do iks kako su nas učili matematičari da se obilježava nepoznata ili do naki’ ameba od kojig je sve postalo, da nam Bog oprosti. (Prekrsti se.) Sklepali me neđe na nekoj livadi u vrijeme koševine, onako znojavi i na brzinu, da pos’o ne čeka pa sam zato i isp’o ‘vako nekako sklepan, neizbrušen, ama, šta da ti uvijam, nedovršen, brate, to ti je to. Šta ćeš – bila žurba, a na selu ti je uvijek neka ‘ića. Elem, čim sam se rodio povili me u suknene pelene, kad sam pro’od’o obukli mi suknene ‘lače, pokriv’o se suknenom ponjavom – sve, brati si moj slatki, grubo, ne moraš se češat’, češe ‘no samo, ljeti brzo kupi znoj, a zimi toplo, posve toplo. Čim sam pro’od’o, odmak među janjce, telad, ždrebad, paščad… k’o da sam rođen с́ njima. Kad sam se malo zapas’o snagom, dadoše mi i kosu, i с́ekiru, i Vranca da pojašem… Milo ocu kad je onako pravo zviznem kosom, ili zveknem с́ekirom, ili udarim motikom, ili poćeram Vranca da preskoči ogradu. Naučio i da ćurličem u dvojnice, da prevučem gudalom i da zapjevam ‘nako duboko puna grla. (Obriše ruke od pantalone, usta i brkove rukavom, skida gusle sa zida, prekrsti se, poljubi ih, sjede pa razvuče pjesmu.) ‘Sa Vučeva vila zove / skuplja svoje sokolove. / U Dolove pod Vrove / ječe gusle javorove. / Kroz livade zvižde kose / slažu cvijet u otkose.’ Oj, đevojko, moja Rose, / sjargaj ovce u otkose / đe Mumini mladi kose / da mrsimo bujne kose / lasno ćemo za otkose.’ I’, ali se pjevalo, ‘nako sa dna srca, a oko с́akti, a meni bastalo, pravo bastalo. (Ustaje, poljubi gusle, prekrsti se pa ih okači na klin u zidu.) Ocu, Bog dušu da mu prosti, (Prekrsti se, prospe malo iz ploske pa potegne.) bilo puno srce pa poslije večere, naročito zimi, kaže: ‘Dede jednom onu Sa Vučeva pa poс́lje onu o Kosovu i Milošu, ali onako ljucki – kako ti znaš i umiješ. Razvučem ja pošteno – gusle ječe, a glas kliče, a otac prosto raste, gori mu zvijezda na sred čela, a з́enica mu plamti k’o luč. (Tužno.) Ali se nekad pjevalo punim srcem, i radovalo se cijelim bićem, i voljelo bez zadrške! Nekad, nekad, moj Grigorije, a danas, danas sve na kašičicu k’o medežine. E, neće meni na kašičicu dok Grigorije može mrdati makar malim prstom, nego ili sve ili ništa, ili na vrg vr’a ili na dno dna! (Energično odreže veći komad pršuta pa ga smota.)
Bio otac na dobrom putu da od mene napravi pravog seljaka, ama seljaka i po, a ruku na srce, i ja sam bio k’o rođen samo za to, neviđeni talenat. No, majka ni da čuje (Oponaša majku.) ‘Ne dam ja da mi se dijete muči, dosta smo mi rintali k’o stoka od zraka do mraka, sve na vrat na nos, ‘oću da on majci bude gospodin i to veliki gospodine pa da ništa ne radi kad mu već škola ide od ruke!’ Rijetko, posve rijetko se majka u nečemu suprostavljala ocu, ali kad zaintači za nešto, to je gotova stvar. Znao to otac, ali je proba urazumit’ (Oponaša oca): ‘Bog s tobom, Anice, kome smo ‘voliku kuću pravili, štale zidali, zemlju kupovali, voće sadili, silni ajvan zaimali… Pa neće on biti ‘naj seljak goljo i jado, nego seljak gazdurina da ga Bog vidi. A i ta gospoda, pola njig su fukare, pas ig nema za šta ugrist’. Objesilo onu mašnu, a nema ni pljat skorupa u kući.’ A, jok, majka ni da čuje – gospodin pa gospodin. Ja sam ti bijo ni na nebu ni na zemlji. Lijepo mi i ‘no što otac priča – gazda je gazda – buljuk ovaca, krdo govedi, tri – četiri konja, puni koševi žita, pante mesa, mješine skorupa, burad rakije, kace kupusa i turšije, a čopor đece, ali mi lijepo i ‘no što majka kazuje – gospoda pa još ništa ne rade, ali mi tu nešta nije jasno pa pitam majku: ‘Šta rade ta gospoda, majko, kad ništa ne rade?’ ‘Ništa, sine, sjede u ‘ladu i pišu pošto smo mi, seljaci, prodali njima žito, mrs, krtolu, živo… i koliki ondak da nam porez odrežu.’ ‘Žive od naše muke i ‘lade muda jedni drugima,’ kaže otac ljut što je izgubio bitku za sina seljaka.
Završik tu na selu osam razreda – sve petice. Ne znam ni kako su se ‘ne dogodile – ja sam samo ‘nako seljački sluš’o šta nastavnici pričaju i radijo ‘no što kažu. Otac se ne raduje mojim peticama, a majka prosto blista. Počeše pripreme da pođem u grad u školu da postanem prvo mali pa ondak veliki gospodin. Otac mumlja (Oponaša oca.): ‘Prvo malo pa veliko govno.’ Kupiše mi cipele. Tijesno nozi u njima, navikla na opanak, ali brzo se navikok – seljače je to, lako uskače iz opanka u cipelu. Ondak umjesto suknenik gaća kupiše mi pantalone. Posve nešto lako – landara oko mene pa mi se čini da sam go i da već k’o prava gospoda što kaže otac ‘mlatim mudima’. Pa ondak mi kupiše košulje bijele k’o snijeg, pa kaputić – posve lak da svaki čas pipam jesam li go, navik’o na onaj sukneni što k’o samar legne na leđa, pa đačku kapu, pa tašnu, sokole moj, pravi pravcati gospodin. Svaki dan me majka oblačila po dva – tri puta da vidi kako mi stoji, a otac okret’o glavu od mene k’o od onoga, ama znaš onog što ostaje iza čovjeka i smrdi. Ponavlj’o, jadnik, sam za sebe (Oponaša oca.): ‘Napravi mi od đeteta govno.’
Dođok ti ja u grad ‘nako obučen i utegnut k’o biva pravi gospodinčić. Brzo sam to gospodstvo svještio. Prvo naučik da svakog vičem vi k’o da ig je desetero i da nema onoga ‘Pomaže Bog, đede Krsto’ ili ‘Jesi li se umorila, baba Ikonija?’ nego se lijepo skine kapa, klimne se glavom i kaže ‘Dobar dan, gospodine’ ili ako je žensko gospođo. Skont’o i da se nos briše maramicom a ne rukavom, i da se ruka stavi na usta kad se zijeva, i da se ruke ne brišu od pantalone ni od stolnjak, i da se peru kad se jede i kad se radi ono, da se ne smije čuti kad se popušti zrak (gospoda ne kažu prdne) i da se za svašta kaže hvala, obavezno sa H, i ono molim lijepo, a ako si baš velik gospodin molim lepo. Naučijo i ‘no nož desno, viljuška lijevo, supa se ne srče, u kašiku se ne duva, ako te supa opeče u sebi jebeš kuvaricu i praviš se da nije ništa bilo, da kažeš ‘Baš je ukusno’ i kad je nekuvano, nepečeno ili prepečeno, preslano ili neslano, ama, kažem ti pravi gospodin, a ne k’o otac (Oponaša oca.) ‘Ženo sve te jeblo ti si ovo dva puta solila.’ Lažem bolan k’o pravi gospodin – sve mi lijepo, čarobno, ‘nemam riječi, ja sam oduševljen, čudo neviđeno, ma samo tako… Ne bi ti seljak rek’o da je lijepo za ‘no što je ružno pa da će sad smak svijeta, a gospodin to slaže i ne trepne. Šta ću, kud ću – ‘Kud svi Turci, tud i mali Mujo’, a svemu se u sebi onako seljački i kurvanski od srca smijem. Naučijo i ‘no da curicama namignem (Namigne onako vraški dva – tri puta.) i poljubim vrg prsta pa ondak pu’nem k’o biva šaljem njoj. (Pokazuje kako se to radi.) Ama, kažem ti posve brzo sve s’vatam. Naučik lako i ‘no da se ništa ne radi. Dođem iz škole, uradim zadaću pa u grad, u gradski park, pored Će’otine ili na stadion pa ‘nako besposlen blejim po vazdan i cijelo veče. Lijepo meni, za’valan majci, ali noću često sanjam kako na Vučevu u Dolovima slažem cvijet u otkose, kako jurim na Vrancu kroz čaire, čujem buku volova, bleku jagnjadi, rzanje konja… čujem i Kosu, vrag je odnio, kako pjeva na ‘noj kosi kod ovaca, vjetar joj leprša kosom, a sunce u zalasku svu je u zlatu okupalo. Ujutru se probudim nekako mračan i težak, ali čim navučem ‘ne gospodske ‘aljine, namirišem se, zaližem kosu uljem, ja gospodin – jebeš selo.
(Naglo ustaje.) Uuuuu, crni Grigorije, samo с́ediš uс́io se, a krtola ti izgore u šporetu. (Otvara rernu i vadi punu tepsiju krompira onako reš pečenog.) Dobro je, taman su, a mislio sam da su se skočanjili i ugljenisali. (Sjeda za sto i uz priču uzima jedan po jedan krompir, prelomi ga, posoli ga onako malo između prstiju, duva da ga ohladi i jede.) ‘Vako bi majka zimi iznijela među nas uvršnjatu tepsiju. Vani ‘ladno, a krtola topla, prosto se topi u ustima. Ama, gospoda ti ni krtolu ne znaju iз́esti k’o ljudi. Oni to tamo serviraju k’o prilog, k’o biva nešto sporedno ili ga iggnječe i od njega naprave kašu (to zovu pirej) ili još gore – izrežu na tanke, tanke kriške, k’o papir, nebo se kroz njig providi pa isprže na zaitinu i dobro posole pa zapakuju u nake šarene najilonske vrećice, čini mi se da to zovu pomfrit, pa to prodaju i kupuju i zoblju ‘nako gospodski kriškicu po kriškicu, nemaš šta staviti u usta, a ne ‘vako pola krtole puna usta, a ako je malo manji može i cio. Nego začama me ova krtola pa zaboravik đe stadok. E, da, prolećeše četiri godine u srednjoj školi k’o dlanom o dlan i krenem na studije u Biograd. Veliki grad – velika gospoda, ali bistar ja, brzo učim i za velikog gospodina. Bili tamo neki’ naši’ došli ranije pa postali neviđena gospoda. Zovu na ručak da pokažu svoje gospodstvo pa da bik ja poс́lje u selu prič’o kolki je gospodin naš Siman tamo u Biogradu, a njegova Spasenija gospođa nad gospođama, a do juče, tugo moja, muzlo ovce. Elem, tu su parketi, pa tepisi, pa umjetničke slike, pa stilski namještaj, pa lusteri, pa koža, pa fotelje sav upadneš u njig do uši, pa kristal… ama da ti pamet stane, a tek kad smo с́eli za ručak pa tanjir – duboki, plitki, veliki, mali, okrugli, duguljasti pa viljuška – elem glavna, pa za salatu, pa za ribu, pa za kolače, isto tako i tri – četiri noža, a čaša da se ne priča – te za vodu, pa za piće, pa za vino, i to posebno za bijelo, a posebno za crno, e to ti ni danas ne znam što će im, nako da zajebaju nas seljake. Snalazim se dobro, gledam od njig i prepisujem i ‘no da svaki zalogaj žvalavim po pola sata, dobro malo sam prećer’o, ali da vilice zabole – zabole, ama gutnem ja njega iz prve, ali ondak meljem zatvoreni’ usta isto k’o i oni. Sve isto k’o oni i ‘no pipkanje krajeva usana ‘nom bijelom popeglanom krpom poс́lje svakog zalogaja k’o biva ig brišeš i ono (Oponaša vještačku ljubaznost.) ‘izvolite, molim, hvala (obavezno sa H, ni slučajno F), blagodarim, baš je ukusno, samo tako, imaš zlatne ruke…’ ama k’o da sam nik’o iz beogradskog asvalta, a ne doš’o iz one nedođije, između onig kruševskig bukvi, jes da mi je to sve smiješno, uštirkano, ušminkano, popeglano… ama vještačko, brate, šta da ti uvijam.
E, da mi je, tugo moja, sa ovom krtolom samo jednu guku majčinog skorupa iz mješine ili samo jednu šaku onog prlje, a niđe ni trunke, a nekada bilo u seljaka koliko ‘oćeš. Da me sad vidi Anica, Bog dušu da joj prosti, nestalo bi joj bijela svijeta. (Ustaje, staje pred sliku roditelja i oponaša razgovor sa njima.) „Uuuuu, crne sine, šta ćeš sam u ‘voj zidaniji, u ‘vome nevidbogu?! Zar nisi tamo u gradu sa tom velikom gospodom? Što te majka, kuku joj u dom, džabe školala? Đe je snajka?“ ‘Eno je u gradu – gospođa.’ „Đe su ti đeca, crno dijete?“ ‘U gradu, majko, gospoda.’ „Imaš li unučadi, crni sine?“ ‘Imam, majko, i oni gospoda.’ „Pa kako tebi vrane popiše mozak da se vratiš u ovu vukojebinu?“ ‘Ne znam, majko. Kad sam otiš’o u pemziju, skontam da nijesam za grad i gospodu, ama nijesam nikad ni bijo, nego ‘nako kren’o pa mi povratka ne bilo, većko da mi se šprdaju da nijesam ni za šta, a sad sam se, evo, vratio da budem svoj na svome. Uvijek sam, majko, bio seljak sa dna kace.’ „Ko, ti seljak?! Nijesi ti ni S od seljaka! Seljak ima pune torove i obore, pune tavane i podrume, a ti guliš tu suvu krtolu i to jedno stegno, te si jedva kupio od pemzije, reskaš pomalo da ti bude cijelu zimu. Šta imaš na pantama, šta ćeš okrenuti na ražnju za Božić, na čemu ćeš pristaviti gotovac, đe su ti mješine, đe ti je Vranac? Znaš šta si ti? Ti si obična gradska fukara, vrati se u onaj gradski smrad, ne brukaj seljake, seljaci su gospoda, ako su pravi.’ ‘Nemoj tako, oče, znaš ti da sam uvijek bijo seljak u duši, da mi je bastalo i kosom, i motikom, i с́ekirom, da sam umijo i sa konjima i sa volovima, da mi ništa nije bilo ni mrsko ni teško, da sam ‘nako seljački bijo tvrdoglav i drž’o riječ, da ničem seljačkom nijesam manis’o, niti sam seljačku muku i čas’ iđe osramotio’ „Ti seljak, jado jadni, dođeš mi na raspust ‘nako smotan i preblijedio k’o da u tebi nema ni kapi krvi, oboriš po jedan otkos pa ‘uj tebi – trebalo mi po mjesec dana da te na skorupu i jagnjetini oporavim koliko – toliko da ličiš na insana. I danas, kad si skurc’o do kraja, a nema Anice i Đorđija da te oporave, doš’o si voj da kukavičiš k’o niko tvoj. Seljak, a jesi li vidio kako su ti zarasle njive i livade, voćnjaci izdivljali, ograde istrule, štale se srušile, niđe ništa ni da bukne ni da blekne. Za sve što ti treba odeš u grad da kupiš na grame i doneseš u najilonskim vrećama, ništa svoje da ubereš, sem to malo krtole. Vraćaj se tamo u ‘naj podmukli gradski mravinjak, selo traži da se bude muško i čo’ek.“ ‘Uuu, šta je naguđujem с́ njima besposlenim, a meni se utrnu vatra.’ (Stavlja drva u šporet.) Dobro je, ima žara, sad će ova suvovina planuti. U gradu su izmislili nako podno grijanje i Persida nama uvela, niđe ne vidiš ni peći ni vatre, a toplo je – što jes jes, i čisto, brate si moj k’o u apoteki, nema ni dima ni pepela, ali ja ti se jedino ogrijem ‘vako kad vidim žar i plamen. (Ponovo sjeda za sto.) A sad da jednu smotam. (Vadi kutiju sa duvanom pa dugo miriše i još duže mota i polako puši istinski uživajući.) Pušio sam i prave cigare, one skupocjene – i ingleske, i američke, i kubanske, ali što je ‘ercegovac duvan, to je čudo nad čudima. Kad zapališ samo jednu, cijela kuća miriše, a tek ujutru… Svako ti jutro zovnem na kavu Milisava, on ti je visoki ovicir u pemzije pa i njega vuklo i doš’o iz Biograda u očevu kuću, ođek odmak preko livade. Sjedenemo mi za ‘vaj astal tu pred kućom pa popijemo po punu džezvu, glomnemo po tri – četiri šljivke i ispušimo isto toliko ‘ercegovaca. E, pa ne znaš da li ljepše i dalje miriše ‘ercegovac, kava ili šljiva, a u gradu, tugo moja, moraš turiti cio nos u čašu da bi čuo da li miriše ili ne. Ne pričamo mnogo, ali se prisjetimo svig pokojnig što leže u groblju na dnu sela na obali rijeke, a o gradu i gospodi ni jedne jedine k’o da nikad nisu ni postojali. Ponovimo to isto uveče kod Milisava, brojimo zvijezde i ‘vatamo mirise planinski trava, borova, jelika i omorika u noćniku što pirka ozgo s Vučeva. Preko dana ponešto prškamo oko kuće da popravimo koliko – toliko ono što se popraviti da i koliko se može sa ‘voliko godina na leđima, pokosimo da se može prić kući, posijemo i malo krtole, luka i graa, pokupimo šljive i ispečemo rakiještine, pokupimo nešto oraja i krušaka za turšiju… (Ustaje i prilazi slici roditelja.) I vi ćete nam reći da nismo seljaci?! E, bolan, bolan, Đorđije, pa ja svako jutro čujem bleku ovaca, i buku govedi, i rzanje Vranca u luci, i kovanje i oštranje kosa, i onu Kosu, vrag je odnio, kako pjeva, i odem na ‘naj Bunarić da se umijem taze vodom i donesem za kavu i piće, ama ne mogu ‘ve iz cijevi i vlaša da me ubiješ, ne mogu je vala ni u kačamaku, oborim po dva – tri otkosa, ne mogu više, ne daju mi godine, pa legnem među njig da osjetim kako miriše pokošena trava, ili zagrlim jeliku k’o rođenu sestru pa mirišem joj četinu i smolu dok me ne uspava… I ti ćeš nam reći da nismo seljaci, jok nego si ti već odavno mrtav i oglodan. (Brzo se pokaje, rastuži se i pomiluje prvo očevu pa majčinu sliku pa će pokajnički.) Oprosti mi, moj dobri Đorđije, naljutiš me, brate, vrijeđaš do srži k’o da nisam tvoja kost i krv, koja sam bolan govna ako nijesam seljak k’o i ti, i veći od tebe – lasno je biti seljak među seljacima, ali ‘ajde ti, majčin sine, sačuvaj seljaka u sebi pedeset godina u gradu među ‘nolikom gospodom?! Oprosti mi, moja zlatna Anice, ne mogu ti više biti gospodine pa me ubij, došla mi do guše nji’ova gospoština, pun mi ig je ….. u, majko, umal’ ne lanuk, ali stvarno mi ig je pun.
Eto, tako ova moja Anica i Đorđije svaki dan po dva – tri puta nešta zanovijetaju, šta će drugo kad su besposleni, i ondak zaboravim đe stadok. (Okreće se, sjeda za sto, uzima daščicu i čekić i počinje tucati orahe. Dok polako i pažljivo jezgre stavlja u jednu do pola punu teglu, priča.) E, ovo su oraji sa onoga oraja te ga je posadijo pranđed Novica kada je doselio sa Male Crne Gore prije okruglo sto četeres godina. Svake godine rode stra’ Božija, a krupni i slatki nema taki’ u cijelu Pivu. I vjeverice znaju pa navale k’o mutave, jedva sam im jesenas ot’o dva džaka i osušijo. Ovo ‘oću poslat’ snaji u grad, pravi nake kolače pa kaže da su joj baš ‘vi najbolji. A snajka mi je pravo zlatno dijete! A ona ti je građanka još joj đed bio trgovac u gradu, ali razumije moj seljakluk k’o da je rođena na vrg Vučeva. Kad Persa i đeca navale da me bruse da budem posve fini, ona me jedino brani, a ćerka, ona bi mi dušu popila samo da joj tajko bude jedan prefinjeni, elegantni gospodin k’o oni kurvini sinovi te se svakome i svačemu samo dive i smješkaju, a ne znaš kad će ti đe udarit’ čiviju otpozada. Skoro, kad je čula da sam gospđu Tomić pozdravio sa ‘Đe si, suvopička,’ imala me zgromit’, a ta dotična gospođa godinama radila sa mnom u školi – predavala matematiku, bila zlobno stvorenje, sačuvaj, Bože, od zlobe se osušila i skočanjila k’o prut, progonila đecu kroz iglene uši. Koliko mi je samo đece zbog nje proplakalo i ponavljalo razred – džabe sam je molio k’o Boga da ig propušća. Nikad se nije udavala – ko će zloću oženit’. Svi je poštovali iz stra’a, bojali se đavola, a meni baš pravo najišla da joj vratim za sve one đečije suze i propale godine, probudijo se u meni onaj seljak pa rekok šta rekok. Svi navalili na mene ‘oće me progutat’, samo me snajka brani, ali ne smije ni ona kada su sve ale navalile na me i morak obećat’ da ću se javno izvinit’ gospođi Tomić. Poš’o с́utri dan u trgovinu sa ćerkom da mi kupi neko odijelo, da me uljudi, kad sretnemo gospođu Tomić, šćer me pod ruku pa pravo pred nju i iz sve snage me muva laktom. Šta ću, kud ću, nego kažem: ‘Ivini,’ a kad joj viđek ‘ni trijumfalni smiješak, ne mogok izdržat’ nego dodadok ‘gospođo suvopička.’ Šćer se izvinjava po sto puta i odvuče me kući, a tamo opališe po meni iz svik topova, kada sam tada ost’o živ, nema mi smrti bez malja.
E, crni Grigorije, poč’o ljudima da pričaš kako je jedan seljak post’o gospodin pa se vratio u seljake, a ti, moj Grigorije, otiš’o u oraje pa stig’o do gospođe Tomić, posve si se pogubio i posenilio, upravu su Persa i đeca. E, sad, kad bik se mog’o с́etit’ dokle sam stig’o, a, da, studij u Biogradu. Završim ti ja studij k’o jedan od boljig pa spakuj ‘no malo garderobe i na pos’o u jedan gradić u Bosni. Posve lijep gradić. Ljudi me lijepo pri’vatiše i poštuju me k’o biva školovan čo’ek, a i ja ‘nako seljački vrijedan pa pravo prion’o na pos’o. Dobik i stan, zbavik lijepa namještaja, kupik i auto. Došli Anica i Đorđije na naselje. Majka prosto cvjeta, stalno nešto razgleda i raspituje i sve joj ljepše od ljepšeg. Đorđije smrknut, o sve kuca štapom i drma iz sve snage da vidi je li šuplje ili je masivno i jako. Tako mi je drm’o auto – ja mislio prevrnu ga. Vidim njemu ništa nije po volji. Povedem ig na ručak u jedan restoran na obali jezera. Sve po propisu i na nivou. Doniješe supu. Đorđije mulja kašikom po ‘nom tanjiru, srknu jednom pa baci kašiku u tanjir i skoči: „Šta ti je ovo, stupu ti jebem, vruća voda, ni slano ni masno, plivaju po njem neke gliste. ‘Ajmo kući jest k’o čeljad,“ ščepa štap i krenu. Nema с́ njim, kad prvrne, ni ubjeđivanja ni razgovora. Izvinim se konobarima, platim šta košta pa kući. Ostavi štap, с́ede za sto pa će Anici: „Skidaj ovu krpu (biva stolnjak) i daj iz naprtnjače vadi ‘no stegno što smo ponijeli, debe sa skorupom i pogaču, a ti daj noževe i kašike i dodaj onu plosku.“ Nategnu on tri – četiri puta ‘ne gromovače, (nama šipak) razbucasmo pogaču, iskablićasmo stegno, viđesmo debetu dno, dobro podrignusmo – carski ručak nema šta, zna Đorđije ‘kako carski valja i trebuje.’ „Da bi sad jedna litra taze vode sa Bunarića,“ kaže Đorđije protežući se. „Da bi,“ ote se i meni. „Znala sam ja da si ti meni željan vode sa Bunarića pa ponijela majka u pletari,“ kaže Anica i vadi iz naprtnjače pletaricu od tri litre. „Daj ‘vamo,“ kaže Đorđije, „ti i Anica možete i onu iz cijevi, svakako ste me vas dvoje i naćerali da ‘naku vodu u cijevima uvedem u kuću, daleko vam bilo sto metara do Bunarića, teška gusca.“ Klokoće ‘na bunaruša Đorđiju u grlu, a meni se suše usta. Završi, obrisa rukavom brkove, začepi ‘nu pletaru i metnu je kraj sebe. Odok na česmu. Ništa u životu nijesam tako bljutavo pijo k’o taj dan tu vodu iz česme. Nasuk i majci jednu čašu. Iskapi je do dna pa kaže: „Baš vam je dobra voda, niđe nijesam pila bolju.“ ‘Jes, majko,’ kažem, a jebem vodi izvor iz koga je dovedena. Izvrnu se Đorđije na kauč, pokri se svojim kaputom i prije nego će zaspat’ kaže: „Ujutru da nas voziš na prvi autobus. Ne mogu ti ja u ‘vome golubarniku i skapaću ođe od gladi i žeđi.“ Sad pa sad za’rka. Nikad više nijesu došli kod mene u grad. Majka se pravdala: „Došla bi majka, sine, nego ne mogu ‘voga starog đavola ostavit’ samog, znaš kako je osoran i goropadan, a Boga mi moga, ima zlatno srce, a tebe voli k’o oba oka, samo ‘nako što je na svoju ruku, nakrivo nasađen, a duša od čo’eka.“ ‘Znam, majko, znam,’ a srce mi puno kad vidim koliko ga voli.
(Ostavlja čekić i orahe, briše ruku od ruku pa obadvije od hlače, uzima rokovnik, otvara ga, ponešto čita i zapisuje.) Seljak i gospodin – dva u jedan (Smješka se.) lijep naslov, niko ti neće moći skontati da to dvoje nikad ne mogu biti jedno – đe će, jado moj, ‘noliki seljak stati u onolišnog kukavelja iz grada, a gospodina ne moreš ni puškom naćerati u seljake. Znaš, brate, to ti se rodi ili si seljak ili gospodin, ne može i jedno i drugo da ga jebeš, ja sam prob’o, ali jok, ne ide pa ne ide. Ima ti seljo neki koc u leđima pa ga ne mo’š motat’ kako ‘oćeš, a gospodina opet ne mo’š u’vatit’ ni za glavu ni za rep. E, ovo sam pravo lijepo zapis’o. (Čita iz rokovnika.) Krajem te godine se oženik, zapravo više oženi ona mene nego ja nju. (Smješka se.) Radili zajedno pa se ‘nako pogledali, pa izašli dva – tri puta na kavu, pa u bioskop, pa kod mene u stan i bi šta bi, nego nije red pričat’ red je damama obraz čuvat’. Kad jednog dana Persida kaže da je trudna. ‘Jeba li me, Persida, jeba,’ mislim ja, ali se pravim k’o biva mi drago, a, ruku na srce, bila Persa meni pod kožu ušla. Vjenčašmo se mi na brzinu. Drago Đorđiju što je dobijo snaju, ali mu krivo što nije sdrm’o svadbu za pričanje, a tek kad je dobijo unuka sas’o cijeli rafal u nebo, a Anica čisto pođetinila. Milo i mene – sin je to, jado moj. Puno mi srce, lijepo dijete – ni nalik na mene, a vala nije ni na Persu ni na tamo njene. Raste u pravog momka – ima nešto u sebi onako kurčevito, seljačko, a ima i onoga prefinjenog gradskog. Ubrzo stiže ćerka. E, ona pljunuta Persida, drago meni, ama draga je meni i Persida samo što to ne bik prizn’o ni za šta na svijetu. Znaš bila je ona čestita domaćica, a tek majka da se ne priča, a i mene je voljela, a nije lako ‘vo tvrdoglavo i bandoglavo i svojeglavo čudo voljet’. A ćerka k’o sve ćerke, davež neviđeni, ali se uvuku pod kožu i učaure u srce pa ne možeš otud vraga išćerat’ i kad bi šćio. Dođu, dođu često da mi pomognu – i kada se povrće sije, i kada se trave kose, i kada se šljive kupe, i kada se rakija peče, poprave ograde, okreče i prečiste kuću… Vidim ja žao im kad odlaze, žao i meni, ali umijem ja sam sa sobom. Eto, juče bila Persa ođe. Legnemo mi sinoć u krevet k’o pravi muž i žena. Njoj izgleda palo nešto na um pa šapće: (Oponaša žensko umiljavanje.) „Znaš kakav si ti fini gospodin bio pa lijepo ošišan, obrijan, dotjeran, popeglan, zategnut, namirisan, posve gospodstven. Sve me drugarice pitale kako sam te safatala.“ ‘Pa kako si me safatala?’ pitam je. „Dala ti, stoko jedna!“ srdito će Persa. ‘A, baš sam ti ja tražio?’ Žestoko me munu laktom u rebra: „Uvijek si bio ona zadrta, nevaspitana i neslana seljačka stoka i ostao do danas – znaš da se i nisi nešto pretrgao tražeći.“ ‘A kako to malo prije bio fini gospodin, a sad seljačka stoka?’ „Ukurvio se, eto kako, a uvijek bio ona zadrta seljačina sa Vučeva, ama isti tvoj Đorđije,“ okrenu se prema zidu i ućuta. „Propade ti plan, Perso,“ pakosno likujem, premda smo oboje jednako na gubitku. Danas oko podne zvrknu auto pred kuću. Sinoć se najarcala pa ga zvala, ljubi ga majka, da dođe po nju. Čudi se sin šta radim ođe što ne idem с́ njima u grad , a ja mu k’o biva u povjerenju k’o muškarac muškarcu: ‘Znaš, sine, dosadi uvijek isto, ne mogu stalno gulit’ bajat ‘ljeb, nego trknem tu do grada, pokupim neku od starig koka pa guslam dok mi ne dosadi, a ondak malo odmorim pa drugu.’ Gleda me čudno – ne zna da li da mi vjeruje, a ja smrtno ozbiljan k’o prava pravcata kurvarčina. Sin me mjeri od glave do pete i vrti glavom. Pozdravim se sa Persom pa joj šapnem na uvo: ‘Dođi, možda ću ti tražit’. Kad me ponovo munula laktom među rebra, isto đe i sinoć, sve sam zvijezde izbroj’o. Uveče Milisavu pričam do u detalje svoj razgovor sa Persom i sinom, a on samo što se ne upiša od smijeka. Pitam ga šta je smiješno, a on će: „Isto je tako, ama do jedne riječi tek’o razgovor između mene i moje Živane i njenoga ljubi ga majka. Evo mi sve modro među rebrima na desnoj strani. Nego dobro ti to sa starim kokama, šta misliš da trknemo do grada da ig pribavimo?“ „Morali bi im nabavit’ i ‘ne koji će ig podmirivati, neće ‘ne bez ‘noga,“ kažem tobože tužno. „E, ondak с́edi đe si, ni za tu nijesi,“ još tužnije će Milisav. Dugo smo tu veče siđeli pod zvjezdanim nebom, lijepo nam bez Perse i Živane, a dobre su one žene, stvarno dobre, nego smo mi ‘seljački namćori. Ama nijesu one otišle zato što im je ođe neuslovno za život, što im ‘vali pozorište i izlasci, što nas ne vole i ‘vak’e goropadne, nego nijesu mogle slušat’ kako ćuteći pričamo sa rijekom, planinom, drvećem, vjetrovima, orlovima… kako živimo u nekom drugom svijetu i nekim drugim vremenima, a lijepo je, lijepo, daj, Bože, da se ponovi. (Pogleda na sat.) Au, prošlo ponoć. Ti se zaćor’o u tu teku, a do sada je zasp’o i ‘naj koji je ovce pogubijo. (Ustaje, staje pred ikonu svetog Đorđija, prekrsti se i pređe rukom preko slike oca i matere.) Vidimo se с́utra. (Izlazi sa pozornice. Za dva – tri minuta glumac se vraća na pozornicu u građanskom odijelu sa upaljenom svijećom u ruci.) Primite moje saučešće! Nažalost, Grigorije je preksinoć preminuo. Ujutru Milisav čekao, čekao da ga pozove na kafu pa najposlije krene nezvan. Zove ispred kuće, niko se ne javlja. Uđe unutra i nađe ga na kauču, leži prav kao svijeća, zatvorio oči i prekrstio ruke i nekako kao da se podsmjehuje nekome ili nečemu, najprije će biti smrti. Pipne ga za ruku – hladan kao led. Sagne se, poljubi ga u čelo, prekrsti se i kaže; „Lijepe smrti, ljudi moji! Sretan li si Grigorije, brate rođeni!“ Danas bila sahrana. Persida i djeca htjeli da ga sahrane na gradskom groblju da mogu češće doći, donijeti mu cvijeće i zapaliti svijeće, ali on zapisao u onome rokovniku (Pokazuje na svesku na stolu.): ‘Kad umrem, ako ikad umrem, ‘oću da me sa’ranite sa mojim seljacima pored Anice i Đorđija dolje na obali Pive da imam s kim pričat’ k’o čo’ek, slušat’ Đorđija kako gunđa i šum rijeke, zavijanje sjeverca niz vodu i huku juga uz vodu, pirkanje noćnjika sa Vučeva i u njemu miris jelovine i borovine, pjesmu zrikavaca i ptica, miris livada i lipa i zavijanje vukova sa Vučeva (volijo bik, ako mognem, da im se ponekad javnem). Ako Persida htjedne, neka dođe tuj pored mene, ja neću ni mrtav tamo u grad. Prašćajte što od mene ne napraviše gospodina i što sam bijo i ost’o seljak, mor’o sam – tako rođeno. Nemojte da mi se Persida prekine od suza, pustite je ‘nako malo, da svijet vidi, red je. Jedino mi je žao što nijesam bijo veći i bolji seljak. Sve vas mnogo volim, Bog mi je с́edok.’ Bio silan svijet. Sjatili se svi njegovi seljaci, došli svoji svome. Stigla i gospoda iz grada, Grigorije bi rekao: „Kakva crna gospoda – svi su oni, bolan, seljaci i to najdalje iz drugog koljena, samo što ig je stid priznat’, izgubilo čas’ i obraz, nemaju ‘na seljačka muda ni kičmu, uvatila ig rđa i mrzi ig radit’. Začudilo se govno svojoj ljepoti u ogledalu.“ Došli i njegovi đaci, kažu: „Da nas može vidjeti, pitao bi nas ‘Jeste li to došli da se uvjerite da sam stvarno umro?“ Bila i gospođa Tomić, svi se u čudu krstili kada su je vidjeli da plače. Bila i neka žena sva u crnini i suzama, kažu da se zove Kosa. Bile još neke gospođe što u crnini šmrcaju i što ih je Persida gledala poprijeko, a njegov sin vrtio sumnjičavo glavom i ponavljao u sebi: „Izgleda da stari stvarno nije volio bajat hljeb.“ Milisav kucnuo štapom pored Grigorijeve humke i rekao svojoj ženi Živani: „’Oću da me ođe sa’ranite kad umrem.“ „Tu ću, Milisave, ja,“ kaže Persida brišući suze. „Ondak s one druge strane,“ reče Milisav. Mnogi tvrde da je namjerno izabrao kada i gdje će umrijeti da mu drugi ne određuju mjesto, vrijeme i način smrti, na to ih upućuje posljednja rečenica iz onoga rokovnika namijenjena roditeljima ‘Vidimo se с́utra.“ Eto, sve što ste večeras čuli zapisano je u onoj svesci Grigorijevom rukom. (Uzima plosku, prekrsti se, prospe nekoliko kapi i potegne jedan gutljaj.) Neka Bog dadne vječiti mir i pokoj Grigoriju među njegovim seljacima na obali Pive i neka se bar ponekad javi svojim vucima sa Vučeva. (Zavjesa se spusta.)

с́ – je pisani znak za jotovani glas s (с́utra, с́edok, с́ekira…)
PS: Iz zbornika monodrama Ogledalo

Gligor Muminović

Facebook komentari

komentari