modričaINFO za sve ljude dobre volje
Čitaoci pišu….
MUZIČARI, “muzičari” i “gazde”… naslov bi mogao biti i DREKAVCI, ROŠTILJDŽIJE i GAZDE-STIPSE
——————————————————
Gledam (i slušam) već par godina… ko sve svira i pjeva i ko sve uzima pare – pa to je strašno! A još strašnije je ko sve plaća te iste muzičare…
Razumijem da je kriza, da ljudi nemaju para… ali tu priču slušam već 20 godina… vazda je bila “kriza”… al nekad se znalo ko može da svira i pjeva, i prije svega – kojim povodom.
A danas se sastalo baš k’o u onoj narodnoj “od zla oca i gore matere”! Šema je sljedeća: drekavac, sumnjivog sluha i još sumnjivijih vokalnih mogućnosti, “pjeva”, dok roštiljdžija na KORG-u okreće “meso” (čitaj – vrti već gotove pjesme, takozvane fajlove, i kobajagi “svira”). U ekstremnijim slučajevima drekavac je ujedno i roštiljdžija (dva u jedan).
Ali da krenemo redom…
Ima li išta ljepše nego vidjeti i čuti dobar bend? (ali kompletan bend: klavijatura/harmonika-ako je narodnjački bend, bas-gitara, gitara i bubnjevi…), to je taj neki minimum da bi mogli uopšte pričati o ozbiljnom bendu i živoj svirci…
Milion svadbi, rođendana, zabava, krštenja, ispraćaja, fešta, derneka, žurki, party-ja, godišnjica… sam odsvirao u pravom bendu… ponosno smo sve svirali uživo… imali smo probe, skidali pjesme, vježbali… svirali svaki vikend i to ne samo petak i subotu, nego i četvrtak i nedjelju!
Imali smo i svoju cijenu i nismo je spuštali (ni dizali) dvije decenije…
Onda dođoše neka vremena kad počeše spuštati cijenu… prvo “kolege” muzikanti, uglavnom Bugari i kompanija… koji su svirali bukvalno za kutiju cigara, večeru i bakšiš… a kako je “kriza” bivala veća u matičnim državama – tako počeše i kvazi-muzičari spuštati cijenu…
A ona čuvena KOLIKO PARA – TOLIKO MUZIKE, nikad, čini mi se nije bila aktuelnija nego danas.
Onda i novopečene “gazde” i vlasnici lokala, zatim i sami ljudi koji su organizovali svoja privatna veselja, ohrabreni činjenicom da “imaju tamo neka dvojica, jedan (kobajagi) svira klavijaturu, drugi pjeva… nisu skupi…”, počeše umjesto kompletnog benda dovoditi ove gore pomenute roštiljdžije (tako bi znala i moja pokojna baba “svirat” klavijaturu) i drekavce…
I što je najgore – narod se brzo naviknu na novonastalu situaciju “daj šta daš” i poče to stanje prihvatati kao normalno! A NIJE NORMALNO, VJERUJTE!
Dobar muzičar i dobra muzika košta! Ima svoju cijenu i svoju vrijednost! Zapamtite – NEMA dobrog slavlja (svejedno koje vrste) bez dobre muzike!
Razumijem ja i ekonomski način razmišljanja “lakše je platiti (sad samo fiktivni primjer, naravno da su cifre drugačije u različitim zemljama i u zavisnosti od vrste i dužine trajanja samog angažmana) 200€ i dvojicu roštiljdžija nego 500€ i kompletan bend!
A ja vam kažem da štedite na pogrešnom mjestu! Evo opet fiktivni primjer: kompletno slavlje te košta 2.000€ i ti si sretan jer si “uštedio” 200€ na muzici… e moj druže… em si sje*o svoje lično slavlje, em si ponizio svoje goste i drage ljude, rodbinu, prijatelje, kumove… dovođenjem roštiljdžija.
Radije izbaci “hladno predjelo i supu” sa menija, a dovedi pravi bend!
Ne ponižavaj sam sebe i svoje slavlje, ne ponižavaj svoje goste, kumove, rodbinu, najbolje prijatelje, kolege… ne ponižavaj dobre muzičare koji sjede kući (jer su “skupi”) dok ti trpaš pare u džepove drekavaca i roštiljdžija, samo zato jer su za neku sitnu paru jeftiniji.
Eto, bez namjere da nekog uvrijedim, ali morao je i ovo neko da kaže. U odbranu pravih gazda, domaćina i pravih muzičara i bendova!
Uvijek, kao svijetao primjer, navodim slavlje mog dragog rođaka (ali ne sa sela) i njegove izabranice, prije 6 godina, koji su za svadbu doveli bend od 8 (!!!) članova i bilo je fenomenalno! Repertoar, raznovrsnost, bend koji svira sve od Nirvane do Silvane i sve – 100% UŽIVO! Bez roštilja! Pa ih milina pogledati na pozornici! Njih 8! 6 muzičara, pjevač i pjevačica (i još jedna pjevačica koja ujedno svira i violinu)! E to je bend i ekipa za ponos i domaćinu, i gostima, pa i samima sebi!
Što Čola na koncerte vodi bend od 10 ljudi? Ne samo zato što je Čola nego i zato jer drži do sebe, do svoje publike, do svog benda…
A što Đani na tezge vodi jednog (ili max.) dvojicu roštiljdžija sa klavijaturama? Pa zato što je Đani… a “đanija” ima mali milion, nažalost…
Ovo sam napisao na moru, pored otvorenog prozora dok su se 2-3 lokalna drekavca i roštiljdžije u krugu od 200 metara u baštama kafića takmičili ko će grđe, nakaradnije i sa više falša oddrekavsti svoj repertoar… a roštilj radi kako radi… stisneš dugmence na KORG-u i fajl piči k’o or’ginal… e moji vi… c c c c…
P.s. (ovo sad naknadno dodajem): a najviše mi je krivo i žao jer su i mnogi dobri i kvalitetni pjevači/ce prinuđeni da (zbog gole egzistencije) rade sa gore pomenutim roštiljdžijama umjesto sa pravim bendom i pravim kolegama. Žalosno, zaista.
Autor: Nenad Bogdanovic Panky
Foto: Agencije
