Ana Križan vraća nadu u bolji život Hrvata u Republici Srpskoj *(PROMO)

Kroz povijest je narod bosanske Posavine tražio mjesto za bolji i ljepši život. Prije Domovinskoga rata plodna ravnica hranila je svoje sinove i kćeri i bilo je dovoljno čak i za putnika namjernika, ali nakon što su se oblaci rata nadvili nad zlatnom ravnicom hrvatski je narod morao spašavati gole živote. Napuštajući rodni kraj u suzama mnogi su iz njega ponijeli sjećanja i tradiciju ali i svoj identitet. Ponijeli su volju za radom i želju za blagostanjem. Tako je te kobne 1992. godine put svijeta krenula i tada 16-godišnja djevojka Ana Križan. Godine su prolazile, a žal za Posavinom nije prestajao. Ana je postajala utjecajnom osobom u svom okruženju. Radila je najteže poslove, ali je uvijek bilo vremena za humanitarni rad. U Švicarskoj je aktivni član Vatrogasnog dobrovoljnog društva, a i zanimanje za koje se školovala je humanoga karaktera, pa kao viša medicinska sestra priskače u pomoć kad god stigne. Kaže da su je u životu uvijek nosile tri stvari: vjera, nada i ljubav. Ljubav ponajviše :

– Kroz život sam se držala tri velike ljudske vrijednosti: vjere, nade i ljubavi i kad je bilo teških vremena to me je nosilo i držalo, davalo mi je snagu da ne posustanem. Ljubav prema čovjeku i poštivanje svih živih bića i odnos prema svima s respektom moja su životna odrednica. Uvijek sam željela da svi imamo pravo na dostojanstven život na ovoj zemlji . Vjera u Boga, vjera u dobro i nada da mogu nesto sa svojim radom promjeniti za bolje sutra, za dobrobit svih nas , naših budućih naraštaja su moje temeljne odrednice s kojim se upuštam u rad na ovim prostorima. Nikad nisam voljela riječ “bitka”. Podsjeća me na losa vremena 1992. godine. Ne želim voditi bitke, želim raditi za moj narod, kaže Ana, žena koja radi u Švicarskoj a živi u svojoj Posavini.

Pitamo se kako je to moguće.

– Jednostavno, odgovara Ana.

– Hvala Bogu sada postoje zrakoplovi sjednem u zrakoplov dođem u Tuzlu i za dva sata sam u svom Graevcu, tako i kad se vraćam. Jeste mučno to raditi svaki tjedan, ali ja to činim iz zadovoljstva. Znam koliko je potrebno mom narodu biti pri ruci. Pogotovo sada kada vidim da se o Hrvatima u Republici Srpskoj gotovo nitko ne brine. Nije mi teško ni novaca ni truda. Znam da činim pravu stvar, kaže Ana.

Na ovom području bosanske Posavine ime Ane Križan posebno je popularno posljednjih nekoliko godina. Kroz svoj Hrvatski blok čija je dopredsjednica u Modriči, zalaže se kako bi se ljudima obnovile kuće, izgradila infrastruktura, stvorili osnovni uvjeti za nesmetan život. Čini to s nevjerojatnom snagom i energijom, a istovremeno je i majka dvije uspješne studentice u Švicarskoj i Njemačkoj te maloljetnog sina.

– Ta žena jednostavno stiže na sve, slažu se sumještani.

Ona kaže da joj nije ništa teško učiniti za narod koji i nakon 25 godina neuspješno traga za povratkom na svoje ognjište:

– kroz razgovore s ljudima iz Posavine shvaćam da nisam usamljena kada volim svoju rodnu grudu. Naši stariji žele se vratiti kako bi umrli na rodnoj grudi, kako bi im kosti bile s onima najmilijima, s kostima njihovih predaka. I oni koji rade vani žele se vratiti, ali se ovdje ne mogu održati zbog ne obnovljenih cesta, nedostatka vode, kvalitetne zdravstvene skrbi, nemogućnosti adekvatnog obrazovanja. To sve treba promijeniti, jer je činjenica da vlast u Republici Srpskoj ne čini ništa za taj narod. Razgovarala sam sa svojom obitelji i oni su me podržali. Učinit ću sve da vratim život u Posavinu. Neovisna sam, situirana i voljna raditi, kaže Ana.

Ova mlada žena aktivna je članica Prijatelja Samaritanske zajednice, koja se brine za stare i nemoćne osobe. Spremna je u potpunosti napustiti Švicarsku posvetiti se napaćenom hrvatskom narodu bosanske Posavine. Njena riječ nade i topli stisak ruke osjećaju Posavljaci a u dušama im se vraća nada. A starica Mara iz Kuljenovca pjeva i pjesmu: “ Porušena je naša Posavina, ostavljena djedovina, ali bit će boljih dana, s nama je naša Križan Ana”.