modričaINFO za sve ljude dobre volje
Danas objavljujemo petu od šest monodrama iz knjige Gligora Muminovića “U ogledalu”. Ipak, ovdje ćemo da ponovimo i najavu autora, u cjelosti:
Gligor Muminović
LJUBAV SELJANČICE
(monodrama)
(Pisac sjedi za stolom, ispred njega računar, knjige, otvorena sveska, pribor za pisanje. Na zidu velika slika Ljubioče, riječice koja izvire ispod Vučijaka, teče kroz Dugo Polje i uljeva se u rijeku Bosnu. Slike se tokom pričanja smjenjuju – Ljubioča: u sunčanom danu, na mjesečini, između vrba, ispod mostova… Pisac odlaže knjigu koju je čitao, protegne se, protrlja oči, ustaje i staje ispred slike.)
Ljubioča – ni manje rijeke ni veće ljepote! Zovu je suzom Vučijaka ispod koga izvire, vilom Dugog Polja kroz koje teče, dušom Bosne u koju se uliva, a za mene je ona Seljančica Vragolanka – preplanula i bosonoga, razigrana i raspjevana, zavodljiva i neuhvatljiva. Kako se samo vješto provlači između njiva, livada i voćnjaka – čas se skrivajući između vrba, a čas se blistajući na suncu staklastom površinom! Niko još ne prebroja koliko je virova, brzaka i plićaka u njenom toku, koliko je onih skrovitih mjesta gdje se vile kupaju ili onih zatona gdje se ribe mrijeste, koliko je vrba ispod kojih se samuje i sanja, tihuje i tuguje, a koliko onih ispod kojih se strasno šapuće i vrelo ljubi! Na svakom koraku je iznenađujuće nova, zavodljiva i izazovna, nikako da je upoznaš do kraja, da je osvojiš da je posve tvoja, žensko je to, bolan, plahovito i nepredvidivo.
(Prisjeća se.) Bože, kako su se voljeli ona i Milorad Vidović, a koliko sam ja bio ljubomoran! Milorad je rođeni Dugopoljac, novinar i bibliotekar. Već dvadeset godina živi u Sidneju. Kažu da su ga neki silni i bezdušni u njegovom zavičaju toliko potcijenili i uvrijedili da je teška srca spakovao kofere i krenuo preko okeana u tuđinu. Bolan je bio rastanak sa Dugim Poljem i posebno sa Ljubiočom. Sav njegov život je bio vezan za tu seosku vragolanku, njene čari i ljepotu. I Ljubioči je on bio ušao u svaku kap, u svaki šum, u dno srca. Nisu njihove duše mogli rastaviti kontinenti ni okeani. Noćima su šaputali jedno drugom o onome što su voljeli i sanjali, čemu su se radovali i za čim su tugovali, u čemu su uživali, a čemu su se čudili… Da mi je neko pričao da je to moguće na toliku daljinu, ne bih vjerovao, ali te njihove priče sam svojim očima čitao na fejsbuku svake subote. Čudo je ljubav, ljudi moji, njoj daljine i visine ništa ne znače, ona savlada sve prepreke čak i kada su one za nebo privezani planinski lanci i kada su beskrajni okeani i kada nisu godine nego decenije. Pričaju oni tako o svojim Slivljanima, o njihovoj prošlosti i sadašnjosti, slute njihovu budućnost, čuvaju njihove običaje, vjerovanja, praznovjerja, način privređivanja, liječenja, sredstva rada, ljude i događaje koji su za pamćenje… I sve to kazuju iskreno, toplo, ljudski sa tihom sjetom i jezikom Slivljana koji je pun neobičnog šarma i blagog humora. I onda kada se zadijevaju i nadmudruju, vidi se koliko se vole. Mislio sam da njih dvoje ni smrt ne može rastaviti, da oni žive i dišu jedno za drugo, da toj ljubavi Romeo i Julija, Tristan i Izolda, Onjegin i Tatjana… ne mogu ni vode prinijeti. Bio sam siguran da će Ljubioča kao nekada Šeherzada hiljadu noći, šta hiljadu, hiljadu hiljada noći pričati svoje radosti i tuge, a Mile to bilježiti i gutati kao žedan vodu, da je neće ostaviti sve dok jednog dana ne skonča u njenom zagrljaju.
(Sjeda za sto, pali kompjuter i nalazi na njemu feljton Ljubioča priča. Slika naslovne strane feljtona se prikazuje na zidu.) Međutim, jedne subote, po navici, tražim Ljubioča priča. Obradovah se kad ugledah poznatu sliku i naslov Pričanje broj 101, ali me nešto lecnu podnaslov Ljubioča presušila, no ponadah se da je to neka Miletova šala. Čuj Ljubioča presušila, nikada se to ne događa! Zna ona krajem ljeta dobro utanjiti, no presušiti ne, ali u jesen sve to nadoknadi pa udari iz obale u obalu, a nekada dobro natopi i okupa njive i polja što se protežu sa jedne i druge njene strane. Kad se utješih, nastavih čitanje, ali sa svakom riječi rađala se nova zebnja dok mi pred očima ne puče gola istina: Nije presušila Ljubioča, nego presušila priča, a prije priče presušila ljubav jer je ona njen izvor, drugog istočišta nemaju priče i pričanja. Sve mi postade jasno kao dan. Onaj njen zapisničar našao tamo u Australiji neku drugu pa zaronio u njene talase, prepustio se njenom milovanju i šaputanju, a zaboravio sirotu Ljubioču isto kao što momci sa sela zaborave seoske cure kad odu u grad pa ih opsjene one gradske vižle i namiguše, a čista seoska ljepota počne da tuguje i vene. Kako će to Ljubioča preboljeti?! Svisnuće od tuge. Treba joj se naći, a možda je to i prilika za mene. Odmah me bi sramata od te pomisli – grehota je tuđu tugu koristiti za ostvarenje svojih želja i snova.
Cijeli dan sam bolovao tugu ove vučijačke ljepotice i seoskog curetka koga je onaj sada velegradski mangup zaveo pa ostavio. Noću sam u snu slušao neobičan šum – tih i dalek, bolan i tužan, pun uzdaha i jecaja, nešto poput plača usamljenog djeteta ili ostavljene drage ili ucvijeljene majke. To je bilo toliko tužno da sam se probudio sav okupan u suzama. Odmah sam krenuo za tim šumom. Jasno me vodila njegova tuga iz Modriče, preko mosta na rijeci Bosni pa pored Botajice i kroz Dugo Polje pravo na bair riječice Ljubioče. (Ustaje, prilazi slici Ljubioče u noći i pažljivo i zabrinuto je zagleda.) Kad imam šta vidjeti – Ljubiočom ne teče voda nego suze – bistre i čiste, liju kao kiša, otkidaju se iz dna duše i ne žubore kao talasi već jecaju tako da ti od tuge srce stane. Slomljen bolom spustim se na bair. I meni suze pljusnuše: ‘Ljubioča, sestro, kakva je golema nevolja: da ti izvori nisu presušili ili da ti vode nisu zatrovali ili da ti kuga nije udarila među Slivljane?’ (Oponaš glas Ljubioče, čas tužan i bolan, čas ljutit i prkosan, a čas opet vragolast i zavodljiv.) „Nije nijedno od to troje, nego me ostavio moj Mile,“ pa se zagrcnu i poče se gušiti u suzama. Uh, da mi je taj bjelosvjetski švalerčina bio pri ruci, ne znam šta bih mu uradio, ali mu sigurno kurvarluk više ne bi padao na um: ‘Ama pusti to, nije on vrijedan ni jedne tvoje suze. ‘Jedan se oteg’o, drugi se proteg’o,’ kažu tvoji Slivljani. Evo ja sam ti došao – elem sam ljepši, elem pametniji, elem vredniji, elem sam Crnogorac,’ pokušah ja nerazumno da ostvarim svoj davnošnji potajni san i uletim mjesto Mila. „Ti, ti, ti ne moš mom Milu prić’ ni napremase, ‘nake ljepote još ljucko oko ne viđe – onakav stas, pa glas, pa bujna kosa i rumeno lice, pa vragolasto oko i osmijeh, pa ponos i dostojanstvo, pa gospodstvo i elegancija, a tek priča – kako samo taj veze da i zvijezde stanu da slušaju, a kada zapjeva, Bože moj, utihnu svi slavuji i pjesnici, a ti, ti sjedi tu đe si ni za tu nijesi. Čula sam ja da Crnogorci nijesu nikak’i ljudi. Kažu da su nekako tuđi, daleki, hladni, brzi, prznice, smrknuti, prijeki i grubi… ama, sačuvaj, Bože, a moj Mile tih, topao, mekan, melem za ranu, duša od čo’eka. Taj miluje ne samo rukom, nego i pogledom i osmijehom, i riječju. Svaka njegova riječ kane kao melem na dno duše, on te zna zavesti pričom i dići na nebo, zna sve zvijezde spustiti u moju vodu pa me tako ozvjezdanu piti. A, ti, e, jesi mi zapriličio za neku baru, a ne za mene ovako vilovitu, zvjezdanu, ustreptalu… Ja sam stvorena za ljubav vilenjaka i pjesnika, a ne crnogorskih zadrtina.“ Uh, pravo me naljuti: ‘Znaš šta je – meni je pravo neprijatno koliko sam ljepši i bolji od tog tvoga Mila, to je čisto nehumano. Reci ti meni što te ta tvoja duša od čovjeka ostavi kao posljednju tranju?’ Izgleda da sam pogodio pravo u živu ranu pa poče naglas ridati: „E, moj Mile, duša moja! E, moj Mile, srce moje! Ja mog Milu prva okupala i napojila! Ja mog Mila sanjat naučila! Ja mog Milu naučila milovat’ i ljubit’! Ja mog Mila naučila priče vesti i pjesme snovati. Ja mom Milu za sto noći izšaptala sto priča, a ćela mnogo više od Šeherzde, ćela hiljadu hiljada, a on me ostavi. E, moj Mile, rano moja, rano bez prebola, tebe tvoja Ljubioča preboljet’ ne može! E, moj Mile, oči izvađene! E, moj Mile srce iščupano! E, moj Mile, pričo neispričana, pjesmo neispjevana, suzo neisplakana!“ „Tuži mlada za srce ujeda!“ Zaboravih sve uvrede pa i ja plačem kao malo dijete baš kao Vuk Mandušić u Gorskom vijencu: „Blago Andri đe je poginuo / divne li ga oči oplakaše, / divne li ga usne ožališe.“ Žao mi je sa dna duše pa je počeh tješiti: ‘Doći će tebi tvoj Mile, ne može on bez tebe, opet ćeš ti njemu svoje priče šaputati na uho, a on zapisivati, opet ćete se voljeti u mjesečnim noćima onako strastveno, opet će on u tvoja njedra skidati zvijezde sa neba…’ vezem li ja, vezem, žao mi je kao sestre rođene, znam kako bole iskrene i duboke, a ostavljene ljubavi, znam da te seoske vragolanke teško zavole, ali kad zavole, vole punim srcem, bez rezerve i zadrške – srećan je onaj koji se takvom ljubavi ovjenča. Međutim, ona poče još snažnije jecati: „Neće, neće… otvoreno mi je rek’o da je kraj našem šaputanju u mjesečnim noćima u gustim vrbacima. Nije doš’o ni da se pozdravimo, nego mi to poručio preko nekakvog Inter Neta. Mora da je tamo naš’o mlađu, ljepšu, bogatiju. Znaju te bjelosvjetske beštije da se nacifraju, nakinđure, iscrtaju i ofarbaju pa zavedu čo’jeka da čisto pamet od njega odskoči. Kakvih sve rospija ima pričale mi moje druge u Crnom moru. Kažu da tako zavedu čovjeka da se zaboravi ko je i odakle je, da zaboravi kuću i imanje, rod i familiju, ime i prezime. Eto, čula sam da moj Mile više ne pjevuši ovim našim slivljanskim jezikom, nego nešto džomrga, sačuvaj, Bože, ni nalik na ovaj naš jezik kojim se voli, šapće, sanja, ljubi… onako seljački i vučijački,“ zagrcnu se pa poče ridati iz sveg glasa. Kažu da je najlakše osvojiti ucvijeljena srca pa odlučih da još jednom pokušam pa šta bude: ‘Dobro, evo ja ću naučiti slivljanski jezik i slušaću i zapisivati tvoja pričanja koliko god hoćeš hiljada. Ti si meni najljepša, ti ljepše pjevaš od ptica, sviraš skladnije od vjetra, ljubiš slađe od vila, igraš lakše od leptira… Kitiću te bagremovim cvijetom, mirisati cvijetom lipe, plesti ti vijence od livadskih trava, od tvojih kamenčića bisere izljevati, mjesečinu ti u kose uplitati, zvijezde u njedra skupljati, pjevati ti glasom slavuja… bićeš moja vila nadgorkinja, moje vječito proljeće i mladost, biću samo tvoj, tvoj svakom svojom mišlju i željom, svojim snovima i nadama… Evo i pjesmu sam ti napisao: (Čita pjesmu.)
Ljubioča
Ljubioči ljubim oko
bistro, čisto i duboko.
Ljubioči izvor ljubim
ljubeći ga razum gubim.
Vučijačka kćeri mila,
što rođenjem dobi krila
da kroz šume i livade
budiš snove, nosiš nade.
Ljubioči mrsim kose
što ih mlade vrbe nose.
Ljubioči uspavanku –
u san vezem pjesmu laku.
Slušam šapat iz davnina
i pijem je mjesto vina
pa umirem od milina
od ljepote i nemira.
Ljubioči pratim pute,
pratim pute – rane ljute –
preko Bosne i duž Save,
tugo moja, moj Dunave.
Ljubioči liječim tugu
povijam je u noć dugu.
Poljupcima vidam rane,
u sve naše vedre dane.
E, kad ona planu žalosna ti majka: „Šta ti misliš, barabo crnogorska, da sam ja neka laka ženska, da ću tako lako zaboravit’ moga Mila, da sam ja k’o one gradske opajdare što momke mijenjaju k’o čarape! Nađi sebi kakvu baruštinu koja ti priliči pa njoj piši stihove i krekeći sa žabama! Ćio si da se malo uštekaš kod mene ovako tihe, tople i pitome k’o veliš: ‘Ona je sad ranjiva, lako ću joj unić’ u srce i dušu, a i na neka druga mjesta.’ Mila niko ne može zamijenit’, ja ću njemu ostat’ vjerna do groba. To što on tamo po svijetu švrćka – neka švrćka, muško je, a ja ću ga uvijek čekat’ ovako nevina i čista.“ I meni se smrači pred očima i pukoh načisto: ‘E, zabolje Mila jarac za tobom. On se sad razgaćio i raspištoljio na nekoj okeanskoj plaži, ždraka one puškonoge i gologuze što se uvijaju ispred njega i baš ga brige za tebe i tvoje pričanje, a ja ti se lijepo nudim da te slušam i svaku tvoju riječ zapišem i da te volim kako te niko volio nije.’ Ona razrogači oči, učini mi se progutaće me: „Znaš šta je, crnogorska smlatino, nijesi ti mome Milu ni do koljena!“ I meni se smrači pred očima: ‘Znaš šta, vučijačka popišuljo, nijesi ti meni ni do članka.’ Skočim i krenem za Modriču. Čujem kako mi se grohotom smije iza leđa: „Šta je, mislio si malo mjesto Mila?! Malo šipak!“ Ne izdržah nego se okrenuh i kažem joj: ‘Što si pričala, pričala si, što si voljela, što si ljubila ljubila si, Mile ti više neće zapisati ni riječi, neće te ni pogledati, a neću ni ja sve da klečiš i moliš. Eto ti, de! Vidjećeš ti kako su duge i teške noći same, kako je teško kada nemaš kome kazati ni svoje radosti ni tuge, kad počneš da pričaš sam sa sobom.’ Okrenem se i požurim, a čujem kako sikće, jedna glava, a stotinu jezika. Sad mi milo što je to puklo između nje i njenog Mile. Neka, doći ću ja ponovo. Utužiće joj samoća, a žensko je to – voli pričati, samo da se onaj njen Englez ne predomisli ili da ga ne iskaširaju te Australijanke.
(Poslije razgovora sa Ljubiočom, odnosno njenom slikom, vraća se i potišteno sjeda za sto.) Prolazili su dani. Nekada se sjetim Ljubioče pa onako čežnjivo uzdahnem, odbolujem je kratko pa me ponovo ponese rijeka života i od silnih obaveza zaboravim i da sam živ. Od Mile ni traga ni glasa, snašao se čovjek pa uživa tamo u tuđem svijetu, stiče i troši dolare, a i te bjelosvjetske svašta znaju – njih čarima ljubavi uče u školama, u štampi, na televiziji, u knjigama, u pozorištima i na filmu, uče ih nekim erogenim zonama i stotinama različitih poza pa čovjeka začaraju da načisto glavu izgubi, još kažu imaju neke trave i medežine za to pa nešto što zovu afrodizijacima… ama, živ im se čovjek ne može oteti, a koliko ja znam Mila, nije im se mnogo ni otimao, a naša sirota Ljubioča, samouka seljančica, ona ništa od toga ne zna, zna samo voljeti onako iskreno i duboko. Tugovala ona tako danima i noćima. Tješili je mjesec i zvijezde, zrikavci i slavuji, vrbe i trave… i vrijeme, a ono liječi sve.
Elem, jedne noći čujem glasić, nekako tanak, svilen, dalek, kao da dolazi po mjesečini: „Gligore, Glišo, Glišo…“ Pun je neke duboke čežnje, slatke nade, mekog milovanje – prosto neodoljiv. Ustanem. (Ustaje i kreće prema slici Ljubioče u mjesečnoj noći.) Noć okupana u mjesečini. Krenem za onim glasom između sjenki, lak kao pero, a onaj glas sve topliji i mekši, pun prikrivene strasti i nade. Ne osjećam tlo pod nogama, koračam preko njiva i livada, rijeka i brežuljaka, ne trebaju mi staze i mostovi, nosi me čudna čežnja i nada. Odjednom se ispred mene ukaza Ljubioča, sva okupana u mjesečini. Svjetluca njena haljina između vrba pa zagonetno nestaje u njihovim sjenkama ili se raširi u nekom plićaku pa nestane u viru i tako se igra sa mjesecom, a šumi čežnjivo da tim šumom ispuni čovjeku svaku ćeliju pa on strepi cijelim bićem. Drhtim od slasti i strasti i gledam je kao Vuk Mandušić snahu Anđeliju u mjesečnoj noći kraj ognja. ‘Zvala si me,’ tiho šapnuh plašeći se da glasom šta ne pokvarim. „Jesam. Znaš Piva i Tara, kada smo se srele u Drini tamo kod Rače, mi pričale da sam ja pogrešno čula od nekih zavidljivaca da ste vi, Crnogorci, nitkovi i nikakvi ljudi. Kažu da volite malo, da prostiš, da se drčite, a da imate zlatno srce, da se ispod epske širine i snage krije lirska toplina i nježnost, da pred ljepotom znate biti manji od makova zrna i da umijete voljeti cijelim bićem od zadnje dlake na tjemenu do malog prsta na nozi i da ste vjerni kao niko na ovome svijetu.“ ‘Pretjeruju malo Piva i Tara, one su moje sestre pa kao svaka sestra hvale brata,’ šapćem skromno i mekan kao pamuk u strahu da šta ne pokvarim. „Ne, ne! Klele mi se u sve svoje virove, stijene i borove da je sve živa istina, da i vi znate otići u velike gradove i daleki svijet, ali da svoja sela i seljančice nikada ne zaboravljate, da je za vas ljubav svetinja, da držite datu riječ, da niste vjetropiri…“ Ohrabri me pa malo glasnije nastavih: ‘ Ono jest, kad volimo, volimo do kosti, do koštane srži, od vrha do dna, bez rezerve i ostatka.’ „I ja verujem jedino u takvu ljubav,“ šapnu tiho i nježno. „Znaš, mislila sam da se tako volimo ja i onaj, znaš koji, više mu ni ime ne volim pomenuti, ali eto, bi šta bi. ‘Daleko od oka, daleko i od srca.’ Zavedoše ga te zapadne vitmije. Pričale mi ove moje posestrime što dolaze sa zapada u vodama Dunava da se one tamo, da bi zavele ljude, dotjeruju na razne načine. Ozidaju kamena korita, prave vještačke virove, kaskade, vodopade koji žubore onako skladno i zavodljivo. Duž obala popločaju staze, oko njih posiju razno cvijeće, žbunje i drveće. Ispod drveća postave klupe, a u krošnjama smjeste raznobojne sijalice i naprave čudnu igru svjetlosti i sjenki i njihovog odraz na vodi. Tako dotjerane zavedu ljude i oni načisto pobenave za njima. Tako se i onaj moj zablenuo tamo u neku nakinđurenu kurvicu i zaboravio na mene,“ priča sa sjetom i gorčinom u glasu istovremeno. ‘Ama, džaba im sve to. Ništa nije ravno jagorčevini, maslačku i bijelim radama kada s proljeća okite tvoje obale. Ništa ne može mirisati kao tvoji bagremi i lipe. Niko ne umije zapjevati kao tvoji slavuji u žbunju. Nema ljepote dok je majka priroda ne rodi. Sve to čime se kinđure te zapadne uspijuše je vještačko, bez srca i duše. Ti si za njih izmislila ljepotu i čari, ti si rođena za ljubav,’ tješim je iskreno da iskrenije ne može biti. „A pričale mi da se uvuku u neke cijevi i njima dođu u sred grada pa se tu izvijaju u vodoskoke, ofarbaju se u razne boje i sve te vragolije izvode uz muziku nekog Baka. Kažu to zovu fontanama pa dolaze ljudi, sjede na klupama i blenu u njih kao opčinjeni i još im u vodu bacaju novčiće i podsmjehuju se nama seljančicama,“ nastavi sjetno. ‘Gledao sam to u velikim gradovima. Sve je to tuđe i vještačko, običan beton, plastika i gvožđurija i sve to radi na struju. Nema struje, nema ni vode – zjapi obična rupetina. Tvoji virovi, brzaci, ustavi i brane, mostići i vodenice su ljepota neviđena za te gradske skalamerije,’ nastavljam sad već uveliko osokoljen potajnom nadom. „A jesi li ti stvarno onu pjesmu napisao meni?“ upita stidljivo i zagonetno. „Samo tebi i nikom više, ove mi noći i ove mjesečine, tvoje mi ljepote i mojih mi očiju. Cijelu sam pjesmu odsanjao i iz srca izlio,’ izgovorih u jednom dahu. „A, je li da me ti nikada nećeš ostaviti?“ upita bojažljivo. ‘Ko? Ja da te ostavim? Pa baš ti ja ličim na nekoga ko će se popišmaniti čim ugleda one nafrčkane uspaljenice? Da ću potrčati za onim iscrtanim obrvama, vještačkim trepavicama, napumpanim usnama, sisama od stiropora, ama nije stiropora nego silikona, znam da je neki građevinski materijal, vrag ga odnio… Ama, ništa, baš ništa za mene ne može biti ravno preplanuloj seljančici koja bosonoga skakuće preko kamenih ploča, provlači se između vrba, skriva se u živicama, okreće vodeničke točkove, igra se skrivalice sa mjesečinom, nadpjevava sa slavujima i zrikavcima… Znaš nisam ja onaj, znaš onaj, što je potrčao za gradskim svilengaćama utegnutim i na štikle propetim. Ja sam ti seljak sa dna kace koji, kad voli, voli od malog prsta do neba, koji voli noć i dan cio, koji umire u ljubavi pa se ponovo iz nje rađa…“ brzam ja sad već uveliko siguran da je moja ljubav našla put do srca ove začarane ljepotice. Vragolasto se osmjehnu, namignu mi i pozva u jedan gusti vrbak: „Dođi, ja ću biti ta tvoja seljančica od početka svih početaka do kraja svih krajeva, dođi da umiremo u ljubavi i ponovo se rađamo iz nje.“ Ljubila me svakom svojom kapi, milovala talasima, uvijala me u svoju vječnu mladost, šaputala mi stihove pjesama koje je slušala u svojim vrbacima, od zrikavaca i slavuja, pjevušila neke drevne melodije koje je vjetar svirao u kosama vrba i na njenim talasima, pričala praiskonske bajke, skidala se gola na mjesečini pa se onda stidljivo skrivala u vrbake, kikotala se u brzacima, skakutala bosonoga preko kamenih ploča… A, ja? Ja zanijemio pred ljepotom, istopio se u zagrljaju pa tečem sa njom u vječnost, u „noć skuplju od vijeka“. Šta je sve bilo te i sljedećih noći ja vam to ne znam ispričati, a i ne bih zbog muške časti, a i Ljubioča je mnogo stidljiva, baš mnogo, a i zbog onoga njenog Mileta, on je moj drug i to mnogo baš dobar drug, ali šta ću Ljubioča je vraški neodoljiva, a i on ju je ostavio, nisam ja tu ništa kriv – da mu bi i tamo i ovdje, e ne može na dvije stolice, ne može i bibac i forinta.
Jednu veče me dočeka moja seljančica nekako zamišljena i tužna. Sjedoh zabrinut na njenu obalu. Čim primijeti moju brigu poče: „Znaš jutros mi bio onaj, ama znaš koji. Ide sa štapom u ruci i šeširom na glavi, vuče o ramenu neki laptop i kamaru, vodi na lancu neko bijelo džepno kuče, vuče pun torbak medežina, nema đavolje dlake na glavi, sav se zbrčkao i zarozao, naturio neke tamne đozluke da pokrije podočnjake i mutan pogled – jedva ga na jedvite jade prepoznadoh. Bože, šta urade te profuknjače od čovjeka! Sjede tu i kaže: ‘Utužila želja pa došao tebi. Svuda sam bio, svašta vidio i probao, ali takve ljepote nigdje ne nađoh pa došao da utonem za navijek u tvoj zagrljaj.’ E, kad meni puče film: ‘Slušaj ti, skitnice i kurvarčino, sada kada su te izmuzle te vrtiguze i kad su te šutnule k’o posljednju krpu, došao si meni, misliš luda seljančica čeka, a i niko je neće. Našla seljančica sebi seljaka, šta seljaka – seljačinu pa se volimo onako pravo vučijački i crnogorski, jes’ jes’ vučijački i crnogorski, dobro si čuo, ništa se ne čudi, isto je to, oboje je vučije – snažno i divlje. Volimo se svakom kapi, svakim damarom, svakim pogledom, volimo se da sve pršti i puca, da se mjesec i zvijezde čude i dive, da planeta stane i uzdahne,’likujem ja, ‘a ti se gubi dok nisam sazvala ove moje seoske džukce pa će poderati i tebe i tu tvoju mrvicu od paščeta. Što bar sebe ne uhvati nekog dugopoljskog džukca koji liči na kera, nego vučeš to što nije zapriličilo ni mačka da bude? Eto s kim se imaš voljeti ako ti je miši ne pojedu, a mene ostavi onome zadrtom seljačini iz Crne Gore!’ Zna on kako bucaju seoske džukele, a vidje da sam i ja načisto presvrnula pa se pokupi i ode onako pokunjeno i izgubljeno. Nekako mi ga bi žao, ali ni on mene nije žalio kada su mi sve lađe bile potunule, kada sam mislila da je smak svijeta, da ću zaista svisnuti i presušiti od bola. Da mi nije bilo tebe, skrenula bih s uma. Da ti to, moj seljo, nisi ljubomoran? Ama, dolazi ovamo, seljačka zamlato, da ti tvoja seljančica pokaže kako se voli bez ijednog razreda škole, bez filma i afrodizijaka,“ pozva me među one najgušće vrbe. (Publici.) Šta čekate? Mislite da ću vam ispričati kako je bilo? Nema toga blaga na svijetu za koje bi vam rekao ijednu riječ, to je naša tajna za vječnost. Mogu vam samo reći da je bio vatromet i vrisak, neba mi i svih zvijezda! (Polazi da izađe sa pozornice pa se vraća.) Ne znate vi kako seljančice vole, koliko široku dušu i duboko srce imaju, kako vraški grle i ljube! Ih! Ama, ne bih je mijenjao ni za stotinu iscrtanih gradskih silikonuša, šta stotinu ne bih ni za hiljadu ni za milion, ni za milion miliona, ama ne bih ja tu seljančicu mijenjao ni cijeli raj, nisam ti ja od onih što se u gradu popišmane pa zaborave svoje i potrče za onim vrtirepkama, seljo sam ja – seljo sa dna kace, a taj kad voli, voli na smrt i voli samo ono što je čisto u duši i srcu. Odoh, čeka me! (Mangupski namigne, zategne se i dotjera i izlazi sa pozornice kao na krilima.)
PS: Monodrama je nastala na vijest da je Milorad Vidović iz Dugog Polja, već preko dvadeset godina živi u Sidneju, prestao poslije sto jednog zapisa da piše feljton Ljubioča priča. Na slici: Gligor u Dugom Polju na mostiću na riječici Ljubioči.
Gligor Muminović
